U prebogatoj galeriji fantastičnih bića kojima je ljudska mašta od osvita civilizacije naovamo pokušavala objasniti neobjašnjivo, malo se koje u svojem dvojbenom zagrobnom životu održalo tako žilavo i živahno kao vampir.
Autori Boris Perić i Tomislav Pletenac analiziraju razloge i učinke prave pošasti koja stoljećima nadahnjuje književnike, filmske scenariste, umjetnike i znanstvenike u namjeri da vampira izmjeste iz mitova i legendi i “udahnu” mu novi novi život, primjereniji očekivanjima, ali i zahtjevima novih znatiželjnika, ljubitelja knjige i filmske umjetnosti.
Iako se Bram Stoker živo zanimao za narodne predaje i praznovjerice, prateći s velikom pozornošću novinske vijesti o povremenim epidemijama vampirizma, poput one o “Vampirima u Novoj Engleskoj” što će je iz Pulitzerovih “žutih” novina New York World od 2. veljače 1896. gotovo čitavu prenijeti u tekst svog najpoznatijeg romana, njegov Drakula u prvom redu ostaje željeno dijete literarne fikcije, “postbajronovski vampir” za kakvog su se zanimali Goethe i Voltaire. O njemu su pisali nebrojeni autori od Johna Polidorija i Sheridana Le Fanua, preko Rudyarda Kiplinga i Gustava Meyrinka do Anne Rice i Stephena Kinga, dok su ga na velikom ekranu ovjekovječili velikani filmske umjetnosti poput Murnaua, Herzoga ili Coppole. Slabašna referencija na Vlada Tepeša daje mu povijesno opravdanje, bolne teme poput ksenofobije ili side čine ga dan-danas nadasve aktualnim.
Književna elita osamnaestog i devetnaestog stoljeća latila se motiva vampira nakon što su horde neumrlih noćnika, iznikle iz jada, bolesti i straha, stoljećima terorizirale čitave regije Starog i Novog svijeta, o kakvima se i Stoker informirao iz najrazličitijih izvora.