O izlagačici
Marina Pretković završila je studij povijesti umjetnosti i etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu. Tijekom i nakon studija sudjelovala je na različitim radionicama, terenskim istraživanjima i volonterskim programima u Hrvatskoj i inozemstvu, koji su se bavili zaštitom i interpretacijom kulturne i umjetničke baštine, što je i danas područje koje ju najviše zanima. Posebno ju zanimaju angažirani i kreativni oblici zaštite baštine inicirani od lokalne zajednice. Trenutno sudjeluje na međunarodnom istraživačkom projektu „Wayang beber na Javi“ i u aktivnostima udruge AngArt.
Sažetak izlaganja
Izlaganje opisuje iskustvo boravka na otoku Java u Indoneziji u sklopu kulturno-umjetničke stipendije i iznosi viđenje javanske kulture iz perspektive kulturne antropologinje. Tromjesečni boravak u gradu Surakarti u Središnjoj Javi prekratak je za temeljito razumijevanje bogate javanske tradicije i lokalnih običaja, no ipak omogućava dobar uvid u način života i tradicijske vrijednosti koje lokalni ljudi vole isticati te načine na koje se one održavaju u suvremenom kontekstu. Pod utjecajem burnih povijesnih i političkih događanja, javanska je kultura sastavljena od različitih religija, običaja i kulturnih praksi, koji su prilagođeni lokalnom kontekstu i životnoj filozofiji u specifičan javanski spoj koji se naziva kejawen. Radi se o setu vrijednosti potrebnih za postizanje unutarnjeg mira, a te su vrijednosti posebno utkane u sve tradicionalne javanske umjetničke forme: ples (tari tradisi), oslikavanje tkanine voskom (batik), sviranje javanskog orkestra (gamelan) i razne oblike javanskog kazališta (wayang). U Središnjoj Javi brojni su se tradicionalni umjetnički oblici uspjeli održati i danas, prvenstveno u sklopu odvijanja javnih društvenih ceremonija i kao dio turističke ponude, a neki od njih oživljavaju se kroz reinterpretacije mladih umjetnika, koji stvaraju nove umjetničke sadržaje zanimljive današnjoj mladeži. Izlaganje također opisuje i etnografsko istraživanje jedne od brojnih vrsta wayang kazališta – kazalište svitaka, koje je bilo potaknuto nedostatkom dokumentacije o tom kazalištu te rastućom scenom suvremene interpretacije kazališta svitaka koje su pokrenuli lokalni umjetnici na Javi. Ističu se prednosti i nedostaci autsajderske perspektive, snalaženje u sredini u kojoj ne poznajemo jezik te općeniti dojam i osobna valorizacija cjelokupnog terenskog istraživanja. Kao zaključna razmatranja, na ovome se primjeru propituju mogućnosti inozemnih istraživanja za hrvatske etnologe i kulturne antropologe, kao i prezentacije njihovih istraživanja stručnoj i domaćoj javnoj publici.