Mišo Kapetanović je doktorand na programu Balkanski studiji Fakulteta za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, a magistarski studij iz područja globalnih studija na Sveučilištu u Beču i Sveučilištu u Leipzigu. Godine 2012. radio je kao terenski istraživač na projektu dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj tijekom rata 1991. – 1995., a 2013. godine bio je gost istraživač u Centru za jugoistočnu Europu Sveučilišta u Grazu.

Sažetak izlaganja: Vožnja kroz današnju Bosnu i Hercegovinu uzbudljivo je, hiperstimulirajude iskustvo. Dok prirodni pejzaži, koji se vide kroz prozore automobila, uključuju šume i pašnjake sjevera koji se pretvaraju u golo kamenje na jugu, kulturni su pejzaži obilježeni propadanjem predratnog, najprije arhitektonskog nasljeđa i tragovima posljednjeg rata između kojih se dižu nove, skoro nadrealne strukture. Poslijeratni gradovi evoluirali su razvijajući krakove neformalnih naselja na periferijama što se protežu kilometrima izvan predratnih gradskih zona. Njih presijecaju neonski komercijalni potezi, miješajući granice urbanog i ruralnoga. Sveprisutno rurbano tako uključuje globalne trgovačke centre, bivše bordele pretvorene u restorane i motele, džamije u fluorescentnim bojama i crkve kao glavne atrakcije „etno“ zabavnih parkova. Rad prati proliferaciju privatnih objekata izgrađenih uz glavne ceste koji su modelirani tako da podsjećaju na dvorce i palače. Koristeći semiotičku analizu baziranu na fotografiji, pokušavam utvrditi kakvu promjenu ove strukture čine u pejzažu i kako sudjeluju u stvaranju značenja. Na prvi pogled, vidljivo je da nadrealne, razdragane i naivne forme dvoraca podsjećaju na ono što je Walter Benjamin nazivao predjelima snova – snovobrazima (engl. dreamscapes). Kroz nostalgiju, egzotiku i fantaziju koje vizualni izrazi zgrada prikazuju, oni također govore o promjenama stvarnosti, političkim i društvenim prevratima koji su pratili raspad bivše Jugoslavije i stanjima novog poslijeratnog društva u BiH. Otkrivajući kako građevine vizualno pregovaraju postsocijalističke i poslijeratne perspektive i pojedinačne prikaze koje ove perspektive nude, želim saznati više o novoj modernosti koja ih okružuje.

Tamara Banjeglav je doktorandica na Sveučilištu u Grazu gdje završava doktorski rad o odnosu javnih (službenih) i privatnih (osobnih) sjedanja na rat u Hrvatskoj. Magistrirala je studij nacionalizma na Central European University u Budimpešti, a diplomirala engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjima iz područja politika i kultura sjedanja, tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću. U 2012. godini bila je dobitnica Robert Bosch Stiftung stipendije za mlade istraživače na Institut für die Wissenschaften vom Menschen u Beču. Trenutno je dio istraživačkog tima na projektu „Framing the Nation and Collective Identity in Croatia: Political Rituals and the Cultural Memory of Twentieth Century Traumas (FRAMNAT)“, koji se provodi na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Sažetak izlaganja: Učinak i posljedice koje memorijali, komemoracije i druge komemorativne prakse koje čine kulturu sjedanja mogu imati na poslijeratna društva nisu do sada, nažalost, dovoljno istraženi. Iz toga je razloga cilj ovog istraživanja sagledati službene politike sjedanja koje se odnose na obilježavanje stradanja i događaja te komemoriranje žrtava iz Domovinskog rata u Hrvatskoj te analizirati njihovu ulogu u izgradnji kolektivnog, društvenog sjedanja na rat. Unutar akademske discipline „studije sjedanja“ (memory studies) prevladao je pristup koji ne gleda na kolektivno sjedanje kao na gotovu društvenu činjenicu, već se fokusira na proces interakcije u kojem se različiti društveni akteri bore oko toga što de iz prošlosti biti zapamćeno, a što zaboravljeno. Iz tog se razloga, osim službenim, državnim, praksama memorijalizacije i komemoriranja, ovo istraživanje bavi i djelovanjem drugih društvenih aktera – kao što su udruge obitelji žrtava, lokalne zajednice i organizacije civilnog društva – te analizira način na koji se ove prakse „odozdo“ odnose prema praksama i politikama sjedanja nametnutima „odozgo“ i kako s njima komuniciraju. U ovoj „memorijskoj utakmici“, međutim, ne sudjeluju svi ravnopravno – u njoj su povlašteni oni koji posjeduju veću društvenu i simboličku moć. Pritom je ova utakmica svojevrsna „igra bez prestanka“, odnosno neprekidno traje proces društvenog „pregovaranja“ unutar kojeg se modificira sadržaj sjedanja, nova se značenja pridodaju već postojećim konstrukcijama, te se stvaraju „memorijske tradicije“. Upravo ove dvije dimenzije kolektivnog društvenog pamćenja – da je proces sjedanja uvjetovan društvenim hijerarhijama i da sjedanje konstantno proizvodi nova značenja – ključne su za razumijevanje odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.