U knjizi se na reprezentativnom uzorku razmatraju mirila južnoga Velebita, gdje su se gradila do druge polovice 20. stoljeća. Radi se o neobičnim kamenim spomenicima nastalima u sklopu posmrtnih obreda. Po smrti čovjeka i njegovu prenošenju na nosilima na mjesno groblje povorka je zastala samo na jednom mjestu i tu na zemlji napravila njegovu “mjeru”. Truplo je pokopano na groblju i nije ga se više posjećivalo, obilazilo se samo mirilo jer se vjerovalo da tamo prebiva njegova duša. Radi se o prastaroj kulturnoj pojavi ispunjenoj složenim simbolima vjerovanja.